ZA ONE KOJI SE BAVE HUMANITARNIM RADOM I KOJI VEĆ IMAJU ISKUSTVA
(Ako niste od tih preskočite ovaj tekst. 🙂
Ne možete ostati na ovom nivou rada humanitarnih organizacija ili željeti ekspandirati. To je apsurd. Širenje i uvećavanje obima rada nije to što bi trebao biti Vaš cilj. Niste Vi neka firma niti ste na Berzi, da bi mjerilo Vašeg uspješnog rada bilo stalno povećavanje kapaciteta i prometa. Tako nešto bi bio znak da se Vi radujete nečijem teškom stanju. Po definiciji: što više siromašnih, više i posla za Vas. Zato kada sve ovo lijepo pokrenete, (misli se na način rada opisan u teksta “Sadaka“) onda pravite “Transformaciju” da bi ste prešli na sljedeći nivo.
Korak od “Apelovanja” u “Nenametljivost”  Sklonite sebe iz fokusa a radite na tome da inspirišete i potaknete druge na samoinicijativu.
Pratite one ljude kojima zaista treba pomoći, ali koji Vas ne traže niti Vas opsjedaju. Od njih se uči. Oni su nenametljivi ako traže. Budite i vi nenametljivi ako pomažete.
Organizujte i pomažite, ali ne govorite puno o sebi. Vaše ime je nevažno. Važna je pomoć koja svakao nije Vaša. Ili stvarno još uvijek mislite da jeste? :-)))

Ovaj korak je neminovan, “ako ste razumom obdareni, vjerujete i dobra djela činite“. Ali da bude jasno, ovaj stepen nije nimalo lahak.

I mi u sadake.com smo u ovoj transformaciji. Par redaka koji slijede nije hvalospjev nego slika našeg pokušaja u tome.
Od ranih poslijeratnih godina apeliramo po novinama i internetu. Počeli smo se okupljati na forumima, nastavili s postavljanjem humanitarnih korpi pred tržne centre,  javno skupljali sredstva za podjelu iftara, gradnju kuća nastradalima, obilazak onih slabijeg imovinskog stanja, oslobađanje od duga i veresije, gradnju javne kuhinje, pomaganje povratnicima u održivom povratku, kupovinu kurbana od povratnika, pomaganje starijima i iznemoglima kojima niko ne otvara vrata, prikupljali novce za preskupa liječenja… Ukratko, cjelokupan opus rada jedne humanitarne organizacije mi smo podigli na globalnu mrežu interneta i stavili na raspolaganje bosansko hercegovačkoj dijaspori kao servis.
To je period od dvije decenije kada se morala “javno” skupljati i dijeliti sadaka. Protok informacija je bio užasno spor. Telefon, novine, radio i TV.  Naša dijaspora još mlada i nije imala iskustva. Nismo imali lobi pa smo popunjavali tu rupu volonterizmom. Internet je tek ulazio u našu svakodnevnicu. I krenulo je. Kao ohrabrujući rezultat je da danas dijaspora funkcioniše (poplave su to pokazale, kao i cifra deviza koja svake godine udje u Bosnu). U domovini ima puno grupa, organizacija, asocijacija i pojedinaca koji su prepoznali ideju i rade samostalno na pomaganju. Te samoinicijative su signal da se trebamo mijenjati tj. okrenuti samo onima koji žele pomagati i onima koji trebaju pomoć. Samo oni trebaju svu našu energiju i trebaju biti zaštićeni od javnosti koja je ništa drugo osim samo radoznala.

Ako se i vi prepoznajete u ovome, onda je vrijeme za promjene!

Ne može se ostati zadovoljan bilansom velikog broja uspješnih haumanitarnih akcija i kada počinju stizati nagrade i priznanja sa svih strana. Ako dublje razmislimo to je prije poražavajuće. Da upravo je sada vrijeme za iskorak, jer u protivnom postajete sami sebi cilj. Umjesto da se gasite, Vi ekspandirate i još kontinuirano radite na tome. Počinjete imati visoko mišljenje o sebi kao o patrioti i humanisti. Na ovoj sceni niste Vi ta glavna uloga, nego oni kojima se treba pomoći. Ako ste na čelu organizacije, vodite je nesvjesno u pogrešnom smjeru. Možda ste Vi ovako zadovoljni, ali da li je zadovoljan Tvorac koji nam je naložio pomaganje drugima?
Sada je momenat za promjenu kursa, da svojim primjerom poučavamo druge kako da se okupljamo oko plemenitosti i skromnosti. Da osjetimo svoje mjesto u velikoj nevidljivoj mreži pomagača koji ovu planetu čine boljim mjestom za život svakog čovjeka. Oni su neprimjetni, skoro pa nečujni, a kada se sretnu prepoznaju se međusobno.
To je visoka stepenica za vlastiti ego i djeluje nerazumno ako se gleda iz ekonomskog ugla, ali ako je savladamo i dignemo svijest na viši nivo, približit ćemo se “Pravom cilju”, a to je:
Bespotrebnost postojanja i djelovanja Humanitarnih organizacija.
Tada bi svako bio svjestan da ne može mirno leći spavati ako zna da u komšiluku ima neko kome se treba pomoći.
S poštovanjem i nemojte mi šta zamjerit 🙂
Dino